Smrt u šaci
Nakon što savladaš sebe, postaje jasno
i lako se kretati kroz usamljene ljude.
Njeguješ ožiljak koji drugi ožive
i na kraju se sve svodi
na pravo na bol
i pokrete što svlače.
Vizije se ponavljaju:
Krošnje drveća šumeći odustaju
razuzdani potok pjevuši u brdima
lisica i ptice odustaju od doma.
Pripito lišće pada na blato
i ti namještaš dva pitanja
u osmijeh odlaska.
Nije velika nauka živjeti sa usamljenima.
Ono što ti treba je vlastita smrt u šaci
i tijelo zbog kojeg se zaboravlja.
Smrt na dlanu
Vojni je udar duše neiskorišten na dlanu. Kako namjeravaš dovršiti zamišljeno? Zavist će te odvesti u uništenje, a ne do zvijezda. Umjesto da spavaš, dozvoljavaš da te zavede ljubav drugih prema trećima. Obnovi milimetre svog tijela dok još možeš. Ako postane nepodnošljivo, voli ga iz mog ugla. Iskrena je to požuda, dizajnirana da te dokrajči kada to niko ne bude očekivao. Kad budućnost isčezne, jedino za šta ćeš se moći uhvatiti biće moja ljubav, lažljiva i varljiva kakvima sve ljubavi postanu ako im ostavimo dovoljno vremena za završnu riječ. Moja zavjera ne uključuje sažaljenje. Ona je uvježbana obmana, finalni akt terora, dok ogledala prestaju biti tvoj vjerni šaptač dijaloga. Moja osveta će strpljivo dočekati tvoj podbradak. Slava i moć otpadaju sa njega. Gule se sa tvoje kože da pripadnu gušteru koji na zidu posljednjeg utočišta vreba pospanog i ugojenog komarca. Usamljena je istina što nas je spojila da odustanemo – ti od sebe, ja od tebe. Krajnje je vrijeme da se noć spusti na tropske oaze našeg ludila.