Druga vrsta
Zadnji si dan dočekao
u brojanju do pet
(Brojiš do pet
i nema te više!)
Pokušali su te uvjeriti
da je to put do nevidljivosti
Zato pretjeruješ
pomjerajući granice
jasnih instrukcija
(sedam osam devet
slutnja smjenjuje tišinu)
i prazan je krevet
Kakva okrutnost brojki –
mrmljaš nesvjestan
osmijeha ili
bilo čega bitnog
Nema ničega
osim potištenosti
i jakog osjećaja
da je za rasplet
koji svi prizivaju potrebna
druga vrsta heroja
Drugačiji čovjek
Klopku uzaludnosti uglavnom ne uspijevamo izbjeći. Bio bi potreban drugačiji čovjek za nove okolnosti. Prije ili kasnije vidiš se kako visiš naglavačke, bez rješenja i budućnosti, oslobođen potrebe da imaš bilo kakve ambicije. Sve manje osjećaš i bespomoćnost je sve što preostaje. Svako novo buđenje spoznaja je o protraćenom. Tvoje šanse su od samog početka ravne nuli. Tuga koju si sa rođenjem zadužio, nije nestala. Nikada te nije ostavila, nisi joj pobjegao. Tek ponekad bi, umorna od same sebe, otišla na spavanje i spavala bi dugo, taman dovoljno da je zaboraviš, opustiš se i spustiš gard. Odmorna bi se protegnula, zijevnula par puta i opet, ko zna po koji put, obrušila pakao na tebe. Još jedna ljubav izdiše na rukama i posao je propao taman kad si pomislio da je možda drugačije i moguće. Ruka koju ulažeš u sve što činiš više nije dovoljna. Nikad nije ni bila. Ali je barem kupovala vrijeme i zablude. Ništa se ne može popraviti i sve je kako izgleda. Ružne su čaše na stolovima i tišina je beskrajni prostor ostajanja bez zraka.