VRLO DUGI KADAR
Ako razmotam zimu kao uže,
i preko konopca prebacim tanke siluete,
vidim kako se cijede sjene
i ukrućuje sunce.
Prvog toplog dana ove godine
otići ću od kuće
(tako je pisao moj kolega Taneski).
Neobjašnjiva nepomičnost trava
koja prethodi roju opnokrilaša,
minute u kojima se oplođuje roman.
Kao samozagrljaj šake
ili hipnoza pupa.
U mom je džepu mrak,
u mraku je rana.
Oči navikom šaljem od kuće
kao tvrdoglavo stado,
dlanove čuvam za brezik
i mokro krzno vjeverice.
Za tebe mi pogled ne treba:
nemoguće je istjerati proljeće iz ploda.
Kao i mnogi oko nas
čekamo da se nešto dogodi.
Smiraj. Parenje ptica.
Kamera koja snima iz ruke.
Horizont. ¬
(Andrijana Kos Lajtman, iz zbirke Plava i smeđa knjiga, MeandarMedia, Zagreb, 2021.)