UVRNUTI U SEBE
Ponekad mislim da imamo
životinjske duše.
Spužvinu, probušenu.
Rakovu, ukliještenu.
Krijesničinu,
za koju ne znaš je li tu.
Pa titramo tako
svatko na svome kraju sobe,
a bolovi se pale
i gase.
Sebe je nemoguće ispljunuti.
Kao i dodirnuti tjeme ljeta,
ili spremiti sigu u potkošulju
na ulici zime.
Makovi u mraku.
Izrezat ću nam taj stih
kao zaklon
za dan kada budemo spremni.