RUŽE FRANJE FERDINANDA
Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.
Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.
U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.
U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.
Crna ruka.
Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.
(Andrijana Kos Lajtman, iz zbirke Stepenice za Stojanku K., VBZ, Zagreb, 2019.)