U prolazu se cakli perje. Rekoh, u prolazu su izgubljena, srebrena krila; i slabašna tijela u lokvama drhte. Krećem se praćena sasvim suvišnim mislima, što iz pakosti tište. Žarišni krug suza po tvojim ljepljivim obrazima ostavlja skorene brazde malodušja. Svaki zavežljaj riječi brižno sam uručila kao paćeništvo. Kada oči zinu pred rojem tvojih besmislica, jedino što preostaje je prkos. Mȗkom protiv fantomskih muza. Krećem se u krugu učahurene magle, sasvim suvišna.
Život je istinit samo u duploj ekspoziciji: na dnu prolaza je vrt, presječen kapijom; u daljini je prosuto kamenje, a u prolazu se cakli rasuto perje. Snijeg među prstima je poput mlijeka niz pseću sisu, što viri iza ugla željezne kapije. Gledaš li u prste ili u kujine bradavice – izgubljeno je – nije čak ni izgubljeno jer se svijest uvijek odmotava, uvijek unatrag; jedino se u sjećanje može vjerovati. Treba što ranije izgrebati mrežnjače. Rekoh, grebati, ne žmiriti. Ne znam da li me ne čuješ ili ne slušaš. Imaš li ključ? Nema, ustvari, ni brave. Neko bi samo pocijepao konopac. Pukao ti je kapilar blizu sljepoočnice. Otvarajući kapiju sklanjaš stvrdnut snijeg. Možda su lezije, zgrudvane u karotidi.
Pratim žilav, pacovski rep na stepenicama. U dnu je rupa ka podrumu. Zidovi u okviru vrta nabubrena su mreža uspinjača i korova. Iza svakog prozora zavjese su zgužvane u prijeteći lik. Meni liče na urokljive oči. Iznad podruma se pruža sprat zazidanih prozora. Jedno starije kuče vreba onaj pacovski rep za ručak. U šakama držiš zaleđenu šteku. Imaš li ključ? Brava se ne topi.
Promočenog pogleda zjapim u studen vrt. S visina se čuje košmarni hor; pastelnih čela i obraza, nemani iza zavjesa pružaju svoje sjene. Uzalud guraš limena podrumska vrata. Koraci su ti jalovi. U ovaj crni čas, u vihoru klonulog daha – besciljni. Tvoja nespretna zatečenost životom rijetko je dobrodošla.
Ne mogu pomoći nikome od nas. Rekoh, nema spasa jer je sve već okončano. Osjećaš li kako se krećemo u petlji zaborava? Suvišni ljudi. Zajedno uspijevamo otvoriti vrata. Unutra, mrak siječe plećke u isprekidanim odjecima. Niz hodnik te vodi jaka, strana struja.
Nisi ga morao ni sakriti. Sklupčan je u sjenci zida. Kada sam ga prvi put čuvala među dlanovima, tjelešce mu se grčilo, kužno i potpuno strano. Rekoh, bio je zvjerinje dijete. Prestani plakati. Udavili smo mu bolest. Prestani plakati sad kad si ga napustio, oče. On je naša slijepa pjega. Toliko je sitan da ga nisi morao sakriti. Bit će dovoljna plitka rupa, dok se tlo otopi.