Pjesma ženke
to kad je sve najsvetije i najnapetije pljusnulo je
kad je prste u gumenoj rukavici primarijus
gurnuo u menstruirajuću mene podsjetilo me
kako u meni nisu bili prsti mog idealnog čitatelja
(čije sam jedino željela) i tako mi je samosažaljenje
sapralo poniženjei tako su mi ponos i pathos iscurili
s onomkrvlju što je ostala po hodniku rastegnutom
kao mliječna staza vukla sam se kako to samo
ženka može a živjela sam uvjerena
da ja nisam ženka i zato je iz mene
iskapala i svjetlost one svijeće što sam je uzgajala
u toraksu stoljećima po preporuci onih najmudrijih
(grijala je svemir i obasjavala nedužne) i ostala je samo
za ponekad poda mnom mutna mrlja od zagrcnutog jajnika
kao svjež neproziran vosak kao napomena tek da nikakva sramna
mjesta više ne prepoznajem, više nikakvo kolanje ne predosjećam