SJEME
sjećam se kako si nakon smrti svoje kćerke i svog supruga
punila zemljom limene lončiće, zagorjele šerpe,
rasklimane ladice, memljive kofere, marokanske čajnike,
kutije od alata, škrinje od igračaka
da si mogla, učinila bi da proklija i krevet na kojem su umrli
ali ostao je – tebi
punila si zemljom: vlažnom, plodnom, rastresitom
sve što bi pronašla
sadila:
čuvarkuću, bosiljak, vlasac, prkos, čubar, melisu, nanu, vranilovku
sve što je moglo nići, a raslo je kao usred radioaktivne zone
govorila si mi mudrosti zemlje
tiho i pobožno kao da čitaš iz znamenitih starih zapisa
svaka je započinjala riječima:
jednom mi je jedan čovjek iz Hercegovine rekao
zemlja se u proljeće zalijeva uvečer
a ljeti ujutro jer se preko dana previše zagrije
ljutim papričicama glava treba da je na suncu a noge u vodi
vlasac se sije u kućice, bosiljak se ne posipa zemljom
kako i kad se sadi – naučila si me
ali nisi mi objasnila da si sijala i sijala
jer nisi mogla podnijeti ono što je ostalo u kući:
prazno i beživotno
vrijeđalo te, proganjalo i boljelo
svako sitno sjeme nezasijano