POŽURI I IZMISLI GRAD

POŽURI I IZMISLI GRAD

          Ja sam stigla danas, došla sam se oprostiti. Bio je to dug i naporan put. Firma koja nudi prevoz od vrata do vrata, na relaciji Sarajevo–Beograd očigledno nema potrebnu dokumentaciju. Pustili su nas tek na trećem graničnom prelazu. Bila sam dodatno nervozna, jer sam u tašni nosila ulje kanabisa. Znala sam da Tanja trpi užasne bolove, a meni je ostalo pola bočice nakon mamine smrti. Srećom, u svoj toj peripetiji s prevoznikom, niko ne bi pomislio da jedna pedesetogodišnjakinja tako nešto švercuje. Anica se toliko zahvaljivala i grlila me, da sam se rasplakala što nisam došla ranije. Jedva sam je ubijedila da izađe s prijateljicama. Pristala je tek kad sam obećala da ću joj se javljati svaki sat.

          Spustila sam mobitel na ormarić, skinula suknju i legla na slobodnu stranu kreveta. Disala je plitko i bolno. Svašta sam pregurala u životu, ali mislim da nikad nisam bila tako blizu smrti. Panika mi se penjala uz grlo od pomisli da bi njeno srce svaki čas moglo stati. Kad se sve sabere i oduzme, opet smo bile najbolje prijateljice. Upoznale smo se na početku srednje. Obje smo kasnile na prvi čas. Do pretkraj četvrtog razreda bile smo nerazdvojne. A onda je ona uradila nešto zbog čega nismo govorile četiri godine. Počela se zabavljati s momkom koji je bio moja tiha patnja. Jeste da sam, nakon što me odbio, na sav glas govorila da ga više ne bih ni da je zadnji na svijetu, ali ipak ona je morala znati. U početku mi je bilo teško, kao kod svih rastanaka, ali onda su nam se putevi svakako razišli. Ja sam upisala stomatologiju, a ona, kako sam čula, anglistiku. U ratu, sve do zime devedeset i treće, stid me priznati, ali nije mi ni naumpala. Ali tad, u tu groznu i prehladnu zimu, tata se razbolio. Danima je povraćao i imao proljev. Ni kap vode u njemu nije mogla ostati. Mama je bila ubijeđena da bi ga jerišće pilav mogao spasiti. Znala je koliko ga voli, a i on bi često govorio: kad to ne mognem pojesti, e tad znajte da ću sigurno umrijeti. U kući smo imali nešto brašna, ali trebala su nam i jaja. Sve smo obigrale. Mama je na pijaci nudila burmu u zamjenu za dvoje jaja, ali ih niko nije imao. Jedno veče uz čađave svijeće, dok smo čučale uz tatin krevet, začuli smo kucanje. Ja sam otišla otvoriti. Umotana u debeli vuneni šal, iz mraka je izronila Tanja. Na limenom tanjiru nosila je troje svježih jaja. Od toliko toga koliko smo imale jedna drugoj reći, zaboravila sam je pitati kako je saznala za tatinu bolest. Uglavnom, on je pojeo jerišće, a ona se vratila u moj život.

          Osluškujući njene udahe i izdahe prisjetila sam se jednog dokumentarca o snovima ljudi koji znaju da će uskoro umrijeti. Niko od njih nije usnio smrt kao kraj. Snivali bi paralelne svjetove, preobražavali se u fantastična bića ili pojave. Ponekad bi postajali čiste emocije. Ali Tanja i ja, mi nismo navježbane na druge svjetove, nas su učili da ovaj svijet treba činiti boljim mjestom. Kad samo pomislim na entuzijazam koji smo osjećale kad je rat stao. Bile smo gladne života. Mislile da nas odmah iza ćoška čekaju sreća i blagostanje. I šta smo dobile? Šta smo svi dobili? Ljudi su nastavili odlaziti. Kako smo jednom prebrojale, petnaest od naših dvadeset prijatelja živjelo je vani. A onda je i ona na jednom seminaru upoznala Sinišu, zaljubila se i odselila za njim u Beograd.

           Svaki mišić mi je pulsirao od umora. Dohvatila sam mobitel i otipkala poruku Anici. Samo sam malo sklopila oči, kad je Tanja rekla:

− Ja bi’ u Sarajevo.

АвторЛејла Каламуиќ
2023-03-17T05:12:30+00:00 март 12th, 2023|Categories: оригинал, Проза, Литература, Блесок бр. 149|