Ne moze Sunce da ceka

Ne moze Sunce da ceka

Dvadeset osam stepeni

Tu iza ugla, mačke jedu. Gnjeckavu kožuru sa pileta, na gomili. Razvlače bele žilice. Gledaju me ravno u oči. Siknu, ako se približim. Pređem ulicu. Hodam sa Lulu. Ona maše repom, njuška travu, pa pređe na auspuhe. Po ulicama mrtva priroda, industrija smeća. Pikavac marlboro, pikavac drina, jedna roze maska i tri-četiri jagode. Ona, sa maramom na glavi, prodaje stare cipele, sedamsto dinara komad. Vrane jure hranu. Na glavnom trgu u maloj ulici, spomenik. Ljudi pale sveće. Cveće oko spomenika. Kad dođe kod mene, mama se krsti, zbog spomenika i jagoda po ulici. Javljaju, dvadeset osam stepeni. Napolju miriše lipa.
To doba godine.

Cipele

Obukla sam pantalone, do pola lista. Ljubičaste. I majicu na pruge. Imam i cipele, ravne, crne. I kišni mantil na crno-bele linije, iz Kalifornije. Ruksak sa bedžom: You are the sun. To mi je odeća od pre pet godina. Idem u šetnju. Prođem pored umrlice. Slika jednog poznanika. Čujem eho: imaaaa deteeee i svojih 35 godinaaaa. Mislila sam da nije moguće. Plačem, ridam. Svetla me probijaju ravno kroz zenice. Tamo, u susedstvu, kažu: željeznički kolodvor. Imam i kolo i dvor. Nemam stanicu. Ljudi oko mene trče, jedu dva parčeta hleba. Piju, u parku iza, gde su jednom bile krofne. I knedle. Šaljem ti sliku. Imam rane od cipela. I grada.

Učenje

Sve su nas naučili. Da kažemo dobro jutro, dan i veče. Da ne okrećemo leđa komšijama. Da svakoga ponudimo sladoledom i jagodama. Da nosimo pernice, puštamo zmajeve, čitamo priče, čekamo se iz vrtića i jedemo viršle, sa jajima. Da se razdevičimo, samo iz ljubavi, završimo škole, fakultete, one koje volimo. Ne prkosimo životu, idemo na fešte, poštujemo boju, rod, slavu i veru. Da katkad ubacimo J, a nekad izbacimo. Ne koljemo, ne rasparamo srca, ne pišemo po zidovima: ubij brata, živela žica! Samo levo da mislimo, o ravnopravnosti, pravdi, sporoj, ali nedostižnoj.

Prabaka

Kuća je bila velika. Onakva u kakvim su živeli ugledni meštani. To selo bilo je pomešano jezicima, nasleđem, krvlju. Velika kužina imala je ukrase. Tave i tavice. Velike žlice, za gra’. Možda i vilice. Ne perune niti viljuške. Vera se prenosila s generacije na generaciju, poput neke radijacije, zvonkim valovima ostavljala je radioaktivnu prašinu. On je počasni oficir. Ona prva gospođa sela. Pisala je dnevnik.Stranu i po posvetila je budućem veterinaru, prvom sinu uglednog meštanina. Dve strane posvetila je budućem advokatu, drugom sinu oficira i prve gospođe.
Na kraju je dopisala:
„Rodila se još jedna mučenica.”

Boli

Budi me provalija u stomaku. Šta je ovo, kakve su ovo boli? Telesne boli. Trčim u kupatilo. Sedam na plastičnu dasku. Uštine me. Pored bola imam i ugriz daske. Napinjem telo, ništa. Jednom mi je Miša ispričao da je njegov drugar umro od napinjanja. Odmah prestanem s tim. Probadaju me noževi. Ležim na pločicama.
– Martina, šta radiš toliko u kupatilu, pola tri je, pobogu dete, sutra imaš čas klavira?!
– Ne znam, mama, boli me stomak.
– To je zato što jedeš pizdarije sa ulice.
Ujutru sam videla crvene tačkice po svojim nogama.
– Mama, evo mojih prvih pizdarija.
– Eh, postade i ti žena. Evo ti sad ove vate da staviš da ne curi na sve strane.
– Mama, postoje ulošci, neću da stavljam vatu.
– Znam, radi šta hoćeš. Spremi se za čas. E da, ne moramo da pričamo dečacima celu ovu epizodu, to su znaš… ipak… ženske stvari.
Nema više boli. Telesne. Samo katkad ove koja me zapljusne kao val u leto, ove: ženske stvari.

Crna riža

Baka i ja čistimo rižu. Jedno po jedno zrno. Ona donese punu vrećicu, malo prospe po mušemi. Riža se razmnoži na veliko. Nekad se razleti, pa se ispod stola sudaramo glavama. Mene crna riža podseća na pokvareni zub, tada se pravim da sam doktorka za zube.
Jednom sam odbila čišćenje pokvarene od zdrave riže.
Baka je zvala mamu:
– Ova mala, ova mala će ti doći glave.

Rukavice

Zima je. Tata nas vodi na sankanje. Imamo bob sanke. Jedini u kvartu. U stvari, i bob i drvene sanke. Tata uzme slaninicu, pa ih onda podmazujemo. Šine na sankama izgledaju kao izliveni led. Ogledamo se u njima. Miša vozi bob, ja vozim drvene sanke. Tata me vuče. Tako sto puta, i dvesta ako treba. Gore-dole. Dižemo noge uvis, pa vičemo: „Čuuuuuvaj!” Jedemo sneg. Opet imamo facijalis. To veče Miši su se zaledile ruke. Izgubio je rukavice, ništa nije kazao. Šake su mu bile crvene kao da se spržio od vatre, a ne od leda. Vrištao je do kuće. Tata ih je odmah stavio pod mlaz vrele vode. Miša se drao još jače.
Mama je samo vrisnula:
– Kakva si ti to sestra? Zašto mu nisi dala svoje rukavice?


Zorana Maravić rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kroz posao je aktivno učestvovala u promenama društva, podizanju svesti o važnosti demokratije i ljudskih prava. Držala je edukacije na temu prava građana u lokalnim sredinama. Završila je Muzičku gimnaziju „Dr Vojislav Vučković“, na smeru violončelo. Bila je član različitih kamernih grupa i orkestara. Piše fragmentarnu prozu i poeziju. Objavila je delove romana na regionalnim književnim portalima Strane i Astronaut. Stihovi njene pesme „Srce ratnika“ zajedno sa stihovima Olje Savičević Ivančević pročitana je u okviru projekta JAB – Jelsa Art Biennial 2021. Ovo je njen prvi rukopis. Živi u Beogradu i u Jelsi na Hvaru.

АвторЗорана Маравиќ
2022-05-12T07:21:02+00:00 април 30th, 2022|Categories: оригинал, Проза, Литература, Блесок бр. 143|